Pismo
Jelen Demofest je iza nas, i dalje se priča o njemu i sigurno će se pričati i u narednim danima. A izazvao je i neka reagovanja.
Ispod možete pročitati kako na cijelu situaciju gleda Dražen Remiković koji je poslao otvoreno pismo crnogorskom dnevnom listu Vijesti i koje je objavljeno na http://www.vijesti.me/index.php?id=344694.
Demofest nije festival. Demofest je misija.
A mi?
Prije tri dana završen je muzički festival Demofest u Banjaluci. I bilo je sjajno. Oko 40 neafirmisanih bendova i grupa iz Hrvatske, Srbije , Bosne i Hercegovine, Slovenije i Makedonije je pokazalo šta zna i umije, u revijalnom dijelu publika je uživala u akordima njujorških Fun Lovin’ Criminals-a i Stereo MC’s-a. Za tri godine koliko postoji fest je ugostio gotovo 100.000 mladih ljudi iz ovih zemalja, i koga god sam pitao kako mu je bilo, bio je oduševljen događajem. I ulaz je sve tri godine bio za dž. A mi? Kad ćemo mi tako?
Iz Crne Gore je od 400 prijavljenih bendova učestvovao jedan. Pitao sam jednog od članova našeg benda kako mu se čini sve to i da li je moguće ovako nešto napraviti u Podgorici. Rezignirano je rekao:”A okle, brate, ovi bi nam rekli , ‘evo vam Stadion malih sportova za 200.000 eura na dvije noći pa pojajte kol’ko ‘oćete. Ovo je stvarno fenomenalno, nemam riječi, sad ću da se smorim kad se vratim među one cajke i leleke što po centru uši probijaju..”
Ne postoji glavni grad od ovih nabrojanih ex-yu republika koji nema ljetnji muzički festival osim Podgorice. Počevši od Skoplja i njihovog “Taksirat-a” i Luzer Fest-a, muzika se ori u Sarajevu na Rock Fest-u, na beogradskom Beer Fest-u, u Zagrebu na Rokaj! Fest-u, na ljubljanskim Križankama Mars Fest-u, pa sve do novosadskog predatora festivala , Exit Fest-u. Mars je festival koji povezuje dva grada, Zagreb i Ljubljanu.
A sa kim će nas neko da poveže?
Do kada će naša država da plaća (čitaj građani) novogodišnja lelekanja domaćih „zvijezda“ koja koštaju po 100.000 eura, do kada ćemo biti primorani da slušamo emocionalno posrnule pop „zvijezde“ kako zapomažu o svojoj izgubljenoj ljubavi? Dokle?
Kad ćemo mi moći da čujemo od naših susjeda, “evo, bili smo na Rakija Open Air Fest-u pod Goricom, bilo je fantastično”, kad ćemo mi moći da osjetimo zanos i uzbuđenje pravog festivalskog ludila, kad ćemo se mi probuditi sa slatkim ukusom muzike u ustima i krenuti na još jedan line-up festivalski dan?
Ako je razlog nemanja festivala novac, onda je to laž. Ako je razlog mjesto, onda je to gnusna laž. Ako je razlog nezainteresovanost publike, onda je to bezobrazluk.
U konkurenciji od skoro 400 muzičkih sastava i performera , na banjalučkom Demofest-u bend iz Crne Gore je jedini koji je uspio glasovima publike da dođe do nagrade osvojivši ubjedljivo najveći broj glasova, tako da je naš bend sada poznatiji u drugoj zemlji nego kod nas.
Vjerujem da nikoga ni ne zanima kako se taj bend zove. Nema veze, dok administrativna struktura regiona podupire festivale u svojim gradovima (ne ulazim u to kakva je, po meni svi imaju cilj samo da se što više obogate, samo što neki znaju to vješto da prikriju ovakvim postupcima) naša, crnogorska administracija i dalje podupire razne osunčane štale, mondenske predstave i razna kulturna ljeta, te Lješkopoljske ljetnje igre. Glavnog grada nema bez festivala. Do tada, neka bude kamena s ramena i u 2040-oj! Neka Lješkopoljske igre počnu!
Dražen Remiković, elektronskom poštom iz Banja Luke